PREOBRAZBA JEDNOG BALVANA

U rad kiparske radionice ove naše Kolonije na poseban su se način odlučila priključiti petorica kipara: Ivan Forjan, Ivan Toliæ, Saša Sermek, Rozvelt Kapović-Dodo i Miroslav Korač.

 Zajedno sa svima nama, od utorka rano ujutro, ljudi su se bacili na posao i jedan obični, bezlični trupac drveta polako počeli pretvarati u umjetničko djelo. Ako samo u glavi usporedite sliku jednog prosječnog balvana i jednog prosječnog drvenog kipa, jasno vam je kako posao nije ni najmanje lagan, u što smo se i sami uvjerili promatrajući fazu po fazu izrade. Nakon što u trupac pripremili za obradu (glatke stranice, bez kore), na red je došao trenutak koji je, po meni, idealan primjer preklapanja dviju vrsta umjetnosti: prirode i ljudske ruke. Naime, na balvanu su se nakon skidanja kore, pojavile prirodne strukturne linije preko kojih su nacrtali skicu onoga što žele napraviti.

 Nakon toga slijedio je dugotrajan posao tesanja i oblikovanja tog drveta, a potpomagala ga je čudotvorna tekućina, u ovim krajevima poznata pod nazivom pivo, koje je krijepilo i hladilo vrijedne umjetnike. Dok smo mi lagano dobivali zazubice u prolazu (napomena starijim čitateljima: ne zbog piva,već zbog lijepog vremena! ), preobrazba neuglednog balvana u smisleni oblik bližila se kraju. Doduše, u jednom je trenutku zbog kiše došlo do nepredviđene faze- selidba iz prostora ispred škole u samo predvorje, što je stvorilo sitne poteškoće tehničke naravi (teren klizav, balvan nezgrapan), no zahvaljujuæi ravnatelju Škrlecu, koji je uskoèio u pomoć, sve se dobro završilo.
U svakom slučaju dečkima (ako je prilično tako ih zvati), treba odati svako priznanje za trud, tim više što je novonastala skulptura njihov dar OŠ Ernestinovo.

KUCKANJE, DUBLJENJE, ŠMIRGLANJE, BRUŠENJE

Među svim radionicama ovdje na Koloniji, na određen se način zasigurno isticala kiparska zbog posebnih zvukova koji su stalno dopirali iz nje. Voditelj radionice bio je kao i prošle godine gospodin Mato Tijardović.

PRVI SUSRET S BATOM I DJETLIMA

Odmah nakon službenoga otvorenja naši su se kipari bacili na posao. Pogriješio bih kada bih rekao mali kipari jer tu je bilo osoba apsolutno svih uzrasta. Neki su se već okušali prije godinu dana, a nekima je ovo bio prvi susret s batom i dlijetima. Već pri prvom ulasku u radionicu naletjeli smo na zvukove kuckanja, dubljenja, struganja, šmirglanja i ostalih glagola vezanih uz oblikovanje drveta, a po alatu na koji smo naišli i daskama svuda oko nas netko bi rekao da smo se našli u pravoj tesarskoj radionici. Ipak, stvar je postala jasna već na malo bolji pogled ovdje se uistinu radilo o oblikovanju drveta, ali ne u namještaj, već u umjetnost.

KAKO IZDUBITI SMISLENU LINIJU

Zanimljivo je da se gotovo nitko od njih ranije nije bavio nećim sličnim, niti je razmišljao o tome. Svi su se složili da obrađivanje drveta nije lagano. Treba puno kuckati, strugati i skidati sloj po sloj drveta, uvijek pazeći da se ne ode preduboko, no rezultat koji slijedi najveća je nagrada za sav taj fizički napor. Koliko se ovakav način izražavanja kreativnosti svidio svima, možda najbolje pokazuje činjenica da su skoro svi u međuvremenu probali barem malo opaliti čekićem po dlijetu i izdubiti koju smislenu liniju. Njihovu uspješnost, nećemo komentirati!

OPČINJENOST PTICAMA

Iz silnog kvrckanja i hrpe odljuštenih komadića drveta polako su se ukazivali tematski šaroliki prizori od cvjetića do zmajeva, no definitivno su dominirale ptice. Opčinjenost pticama, napose mlaðih polaznika, nismo uspjeli dokučiti, no, u svakome slučaju jako su lijepo ispale i svaka je na svoj način bila posebna. Ono što je najvažnije, u razgovoru s kiparima nismo mogli čuti ništa osim pohvala na račun radionice i društva koje se skupilo u njoj, a nekako imam dojam da obrada drveta nije jedino što su imali priliku naučiti!
Zvonimir Glavaš