plesna radionica
Plesna radionicu dijelila je svoj prostor s dramskom u dvorani ernestinovačke škole. Zbog glazbe, igre svjetla i efekata izmjenjivali su se u vježbanju, iako ih je dijelilo scensko platno. Ali tolika energija na jednom prostoru pa još i u isto vrijeme … ovako je bilo puno bolje. Svatko u svoje vrijeme, a na kraju opet svi zajedno, jer se od početka znalo da će te dvije radionice na kraju zajedno ispričati i otplesati završnu priču o sreći.
ples kao srećaRadionica je vrlo zanimljiva i preporučujem je svakome tko voli ritam suvremene glazbe.
Plesači i plesačice imaju puno mjesta za ples. Trenerica, tj. voditeljica radionice Mira Sekereš, pokazivala je kako se u plesu trebaju koristiti razni pokreti. Važno je znati kako koraci trebaju biti i na podu i na nogama. Malo u jednu pa u drugu stranu te da budu različiti. Na kraju su plesači morali pokazati kako bi plesali „zalijepljeni“ na hrpicu ili u parovima. Svakome tko voli suvremenu glazbu i suvremeni ples neka se iduće godine upiše na Međunarodnu koloniju mladih u Ernestinovu jer će sigurno naučiti nešto novo. Patricia Zeljak 5.r. |
|
intervju s voditeljicom
Nakon što jučer nisam uspjela uhvatiti voditeljicu plesne radionice Miru Sekereš, jer svaki trenutak provodi sa svojim polaznicima, danas je bilo uspješnije:
Koliko se godina bavite plesom?
-Plesom se bavim 25 godina
Zašto ste se počeli baviti plesom?
Ja sam se plesom zapravo počela baviti zbog brata za kojeg sam bila jako vezana. On je krenuo na latinoameričke plesove, a trebao je partnericu jer su ga sve partnerice ostavljale zbog velikih ljubavi. Tada su ti plesovi bili jako skupi. Zapravo su skupe cipelice, haljinice. Tako smo jednom bili na jednom turniru gdje smo upoznali jednu prekrasnu gospođu, Korneliju Kotanović- Koni. Ona je moja mama što se tiče plesa. Tamo sam shvatila da postoje drugačije vrste plesa, osim latinoameričkih i standardnih plesova. To su jazz dance i moderni jazz. Tamo možeš biti u čarapama, poderanim majicama, rasparenim čarapama. To mi se više svidjelo iz razloga što ne moraš uložiti puno vremena u kostim nego zapravo u samu izvedbu plesa i tvog osjećaja. Onako kako se ti osjećaš bez dodatnih rekvizita koji su zapravo skupi. Svima su problem neki novčići. Dolazim iz velike obitelji gdje je bilo četvero djece. Nisam mogla tražiti od svojih roditelja puno novca za moj tadašnji hobi. S druge strane, ja sam se u ples zaljubila na prvi pogled, dogodila se kemija.
Je li teško raditi s malom djecom?
Ja ne bih rekla da je teško raditi s malom djecom. Rekla bih da je u isto vrijeme zahtjevno, ali i lijepo.
Je li lakše raditi s djecom iz plesnog studija Shine ili s djecom iz radionice?
Ne bih zapravo odvojila djecu iz plesnog studija Shine i djecu sa radionice iz razloga što nova djeca još nisu upoznala mojim stil rada, a oni iz Shinea to već znaju. Njima je ponekad i dosadno, ali su zaljubljeni u ples. To je kao kada zasiješ sjeme u zemlju pa iz njega izraste cvijet. Tako sam ja u njih posadila sjeme ljubavi prema plesu. Oni sada obožavaju ples. I sa jednima i sa drugima je jako teško zbog očekivanja, jer kod vas djece je iskrenost prva i kod vas u očima se sve vidi. Kada nismo iskreni ili nam se ne sviđa, djeca to odmah primijete.
Koliko se godina bavite plesom?
-Plesom se bavim 25 godina
Zašto ste se počeli baviti plesom?
Ja sam se plesom zapravo počela baviti zbog brata za kojeg sam bila jako vezana. On je krenuo na latinoameričke plesove, a trebao je partnericu jer su ga sve partnerice ostavljale zbog velikih ljubavi. Tada su ti plesovi bili jako skupi. Zapravo su skupe cipelice, haljinice. Tako smo jednom bili na jednom turniru gdje smo upoznali jednu prekrasnu gospođu, Korneliju Kotanović- Koni. Ona je moja mama što se tiče plesa. Tamo sam shvatila da postoje drugačije vrste plesa, osim latinoameričkih i standardnih plesova. To su jazz dance i moderni jazz. Tamo možeš biti u čarapama, poderanim majicama, rasparenim čarapama. To mi se više svidjelo iz razloga što ne moraš uložiti puno vremena u kostim nego zapravo u samu izvedbu plesa i tvog osjećaja. Onako kako se ti osjećaš bez dodatnih rekvizita koji su zapravo skupi. Svima su problem neki novčići. Dolazim iz velike obitelji gdje je bilo četvero djece. Nisam mogla tražiti od svojih roditelja puno novca za moj tadašnji hobi. S druge strane, ja sam se u ples zaljubila na prvi pogled, dogodila se kemija.
Je li teško raditi s malom djecom?
Ja ne bih rekla da je teško raditi s malom djecom. Rekla bih da je u isto vrijeme zahtjevno, ali i lijepo.
Je li lakše raditi s djecom iz plesnog studija Shine ili s djecom iz radionice?
Ne bih zapravo odvojila djecu iz plesnog studija Shine i djecu sa radionice iz razloga što nova djeca još nisu upoznala mojim stil rada, a oni iz Shinea to već znaju. Njima je ponekad i dosadno, ali su zaljubljeni u ples. To je kao kada zasiješ sjeme u zemlju pa iz njega izraste cvijet. Tako sam ja u njih posadila sjeme ljubavi prema plesu. Oni sada obožavaju ples. I sa jednima i sa drugima je jako teško zbog očekivanja, jer kod vas djece je iskrenost prva i kod vas u očima se sve vidi. Kada nismo iskreni ili nam se ne sviđa, djeca to odmah primijete.
materijalne stvari nisu sve u životu!
Svi znamo da je za ples važan ritam. Zato su polaznici plesne radionice, uz različite plesne pokrete, vježbali i ubrzani ritam. S obzirom da će u završnoj priredbi biti i zajedničkih plesnih pokreta uz zanimljivu igru, koja se zove „ljepilo“ vježbali su što znači zajedništvo. Nakon jedne takve vježbe, a u trenutcima odmora, polaznica Ena Dražić, učenica 8. razreda OŠ „Antunovac“ otkrila nam je što nju čini sretnom: Sretno se osjećam kada radim stvari koje volim i koje me čine sretnom. To je sviranje, plesanje i druženje s prijateljima. O koreografiji, kao i svi, nije htjela govoriti: To će biti iznenađenje! Uglavnom je pouka kako materijalne stvari nisu sve u životu. One nisu najvažnije. Važnije stvari u životu su prijatelji i obitelj.
Tea Lukić, 8.r
Tea Lukić, 8.r
